O rasi...

Picture
Poreklo: To je dosta stara rasa, direktan potomak psa sv. Huberta (bloodhound), Shakespeare ga opisuje ovom poetskom slikom  "poseduješ uši koje metu jutarnju rosu", ali prava popularnost engleskoga baseta datira od 1863. godine, kada je održana izložba pasa u Parizu. U Engleskoj ga 1883. godine priznaje Kennel Club. Postojale su dve struje: jedna je želela da to ostane lovački pas, dok je druga nastojala da stvori grotesknog kućnog psa. U SAD-u su se potrudili da uzgoje simpatičnog kućnog psa, ostavivši mu njegove lovačke osobine. U novije je vreme opet priznat kao engleska pasmina.

Opis:
Kratkonogi pas teških kostiju, ali okretnih kretnji bez nespretnosti. Srednja visina je 35,5cm, a najviša 38cm, težina od 18 do 23kg. Glava je velika, ali dobrih proporcija, lobanja obla sa dobro izraženom potiljačnom kosti. Po čitavoj glavi koža je mlohava i stvara  duboke bore. Njuška je crna, usnice obešene, dobro razvijeni zubi su makazasti; vrat je snažan, a podvaljak izražen; oči engleskog baseta su tamne, blage i tužne; uši su tako dugačke da, sklopljene spreda, prelaze vrh nosa. Rep je veselo nošen i lagano savijen  Dlaka je kratka, tvrda, glatka. Boje nisu propisane ( u pravilu je bela sa smeđim i mrljama boje peska) i dozvoljene su sve boje goniča.

Narav: 
Blag ali ne i bojažljiv, vrlo privržen gospodaru, prijatelj dece, nesposoban da ujede, nešto tvrdoglav. Laje prijatnim  glasom.

Korištenje: Po prirodi je jamar, a lovi i na otvorenom. Stoga služi za lov na lisice, zeca, oposuma, fazana. Ima odličan njuh, ali su mu refleksi nešto usporeni. Posle američke selekcije ovaj je pas postao vrlo originalan i dobar kućni pas.

Hrana:
Da ne bi ugojio, treba ga umereno hraniti. Najviše odgovara 400 g mesa dnevno, pomešanog sa 300 g pirinča i povrća.